Slatkovodne Ribe HCOIE

KARAS
Carassius carassius Lat.

Obitelj ciprinida

Karas zbog masivnog tijela, lagano bočno spljoštenog i prekrivenog velikim ljuskama, sliči šaranu. No, za razliku od njega, tijelo mu je daleko kraće, rijetko je duži od 40 cm. Glava mu je relativno mala s dosta velikim očima i ustima usmjerenima prema gore, bez brkova. Peraje su oblih rubova. Tijelo mu je obojeno smeđe-maslinasto, uvijek tamnije po leđima, a svjetlije po bokovima. Trbuh mu je žućkast, peraje sive s izuzetkom analne i trbušne peraje koje su često crvenkaste.

Karas voli sve vode stajaćice, bogate vodenom vegetacijom i muljevita dna, ribnjake, jezerca, kanale, mrtve rukavce, rijeke jako sporog toka. Karas može odoljeti ekstremnim uvjetima kao što su prezasićenost i manjak otopljenog kisika ili znatno niski vodostaj. Mrijesti se uz obale obrasle travama.
Mrijest traje od svibnja do lipnja. Ženka oslobadja oko 300000 jajašca (ovisno o težini), koja se nakon oplodnje hvataju i grupiraju po stabljikama vodenog bilja. Nakon inkubacije od oko 7 dana mlađ ostaje na stabljkama još neko vrijeme.
Karas je svežder, hrani se zooplanktonom i drugim malim organizmima, ali i algama i životinjskim plijenom, crvima, ličinkama kukaca. Riba toplih voda, prvenstveno se hrani u ljetnom razdoblju, a zimu provodi letargičkom stanju .Lovimo ga udicom na kruh, crva ili glistu.

Patuljasti som, Cvergl, Bucov Ictalurus nebulosus Lat

Obitelj Ictaluridae
Patuljasti somić ima debelu i glatku kožu. Glava mu je široka i masivna, a završava velikim ustima s osam jako razvijenih brčića koji mu služe za pretraživanje hrane po dnu. Oči su male i bočno postavljene. Izbočena, uzdužna linija proteže se po bokovima. Leđna i prsna peraja imaju nazubljene i trnovite bodlje.
Obojenost, obično tamna, crna je na leđima, a svjetlija po bokovima s bakrenim odsjajima, postaje bijelo-žućkasta po trbuhu. Peraje su tamne. Patuljasti somić je podrijetlom iz Sjeverne Amerike gdje doseže značajnu veličinu i težinu od nekoliko kilograma. Kada je donesen u Europu, početkom 19. stoljeća, mislilo se dobiti slične primjerke, no na žalost to se nije dogodilo, jer u našim vodama rijetko prelazi 500 grama.
Patuljasti somić osobito voli mirne vode ili vode slabijeg toka, veća i manja jezera, bare, kanale, mrtvice. Živi na dnu, češće muljevitom ili prekrivenom bogatom vodenom vegetacijom, štiteći se od svjetla. Aktivnost mu je poglavito noćna.
Izuzetne izdržljivosti, podnosi značajni manjak kisika u vodi, a zna preživjeti i za vrijeme vrlo niskog vodostaja pod uvjetom da se može uvući u mulj. Sasvim se dobro osjeća u toplim vodama preko 20° C, no naglo mu zahlađenje zatvara tek. U hladnim vodama potpuno prekida prehranjivanje i zimu provodi u stanju poluletargije. Svežder i proždrljiv, patuljasti somić se zanima za sve što se može pojesti. Pored toga, posjeduje nerazmjerno razvijen želudac u odnosu na tijelo. Stoga sve prolazi kroz njegova velika usta: riblja jajašca, ličinke i raznovrsni kukci, mlađ i malene ribice, punoglavci, gliste, biljke… Polaganje jajašaca započinje u lipnju ili srpnju kada temperatura vode. Parovi očiste zonu na pješćanom dnu i tu izdube rupicu u obliku lijevka u koju ženka polaže otprilike 5.000 jajašaca koje mužjak odmah oplodi.
Mlađ ostaje u blizini gnijezda a zatim, tijekom nekoliko tjedana, pokrene se u obliku kompaktne kugle koja se rasprsne kada zaprijeti kakva opasnost. Najbolje ga je loviti, naravno na dnu, udicom s dužim vratom, jer je proždrljiv i proguta je vrlo duboko. Za mamac je najbolja glista, iako voli i kukuruz. Dobro ga je pripremiti paniranog u mješavini soli, mljevene paprike i brašna, te takvog baciti na vruče ulje. Naravno prethodno je dobro očistiti ga od iznutrica.

Mrena Barbus barbus – Lat

Obitelj Ciprinidae
Mrena ima mišičavo tijelo, vretenasta oblika, gotovo cilindričnog, savršeno prilagođnog plivanju u brzim i snažnim strujama. Prekrivena je ljuskama duboko zarinutim u tijelo i bogatom sluzi. Stoga se vrlo teško čisti. Snažna i zdepasta glava završava ustima s mesnatim usnamam a na gornjoj rastu četiri brka. Oči su malene. Zaobljenih leđa i ravnog trbuha, lijepo se može postaviti na dno. Repna joj je peraja jako nazubljena, a analna kratka. Okoštala velika zraka leđne peraje nazubljena je na kraju. Obojenost je od smeđo-zelene na leđima do zlatnih tonova po bokovima te žutkastih po trbuhu. Repne, analne i zdjelične peraje su joj narančaste. Mrena nastanjuje tekućice i duboke vode. Najdraža su joj staništa brzi tokovi rijeka , jer pružaju istovremeno i sklonište i prehranu, dna bogata šljunkom, velikim blokovima, glomaznim kamenjem, odlagališta, nosači mostova, podnožja vodopada, otočići, vodena vegetacija, protustruje, vrtlozi… Ta snažna brkata riba, kojoj neme ravna po snazi, vrhunska je plivačica, stalno se kreće, s izvanrednom lakoćom, između kamenja, hridi i šljunka, nadmeće se sa snažnim vodenim strujama, uz pomoć ustiju oblikovanih poput prijanjaljke hvata se za podlogu. Mrena je svežder, dobrog apetita. Neumorno rujući po dnu, može prevrnuti i veće kamenje u potrazi za dnevnim obrokom. Na njihovu žalost, i jajašca riba i mlađ su na njenu jelovniku. Ali i ličinke, kukci u svim fazama razvoja, školjke, rakovi slatkih voda, kao i alge, mahovine, crvi… Razmnožavanje se odvija u funkciji temperature vode, u svibnju-lipnju, katkada u srpnju, u gornjim tokovima rijeka. Polaganje jajašaca se odvija u plitkim zonama jako bogatim kisikom sa šlujnčanim ili kamenitim dnom. Ženka polaže od 3.000 do 8.000 jajašaca, vrlo otrovna, koje obično oplodi nekoliko mužjaka. Mlađ se pojavi 10 do 15 dana kasnije. Lovi se udicom na dnu, a mamac je crv, glista… Kadkad je dobar sir (podravac) i mesni narezak.

Pastrvski grgeč Micropterus salmoides – Lat

Obitelj Centrarchidae
Pastrvski grgeč ima produljeni i zdepast oblik. Glava mu je snažna, a oko veliko i izražajno. Donji čeljusni zub vidljivo strši nad gornjom čeljusti, a obje imaju brojne zube. Škržni je poklopac prekriven ljuskama i završava mekim vrhom. Leđna se peraja sastoji od dva različita susjedna dijela, prvi je kratak, nizak i dračav, a drugi nešto višlji. Zdjelične se peraje nalaze u okomici prsnih peraja, a analna peraja ima na početku tri dračave zrake.
Glede boja, leđa su mu zeleno-brončasta, a trbuh bijel. Bokovi maslinasto zelene boje sa srebranstim odsjajima tvore tamnu prugu koja ide od škrgnog poklopca do repne peraje. Pastrvski grgeč ne voli tekućice. Ako ga i ima u rijekama to je isključivo u najmirnijim zonama ili, iznimno, u sporim riječnim strujama(rijeka Drava). Zatvorene vodene površine su njegovo omiljeno stanište.
Sezona velikih aktivnosti za njega započinje točno nakon mriještenja, krajem svibnja ili početkom lipnja, a dostiže vrhunac usred ljeta. Pastrvski grgeč tada provodi sate nepomičan, potpuno kamufliran u vegetaciji, među lopočima koje, čini se, osobito voli. No drago mu je i drugo vodeno bilje, korijeni ili potopljeno granje.
U jesen se često mogu vidjeti jata pastrvskih grgeča u potrazi za hranom. Tada se kljukaju s mlađi radi prikupljanja zaliha energije kako bi lakše odoljeli hladnoćama zime koju inače provode blizu dna u poluletargičnom stanju. Mladi pastrvski grgeči žive u jatima i uglavnom se hrane plankotonom. Odrasli primjerci su grabežljivci. Oportunist, pastvrski grgeč može progutati odjednom sve što mu je dostupno. Sve ulazi u njegova velika usta: kukci i vodeni sisavci, male ribice, žabe, glodavci i ptičice.
Njegov veoma raznolik prehrambeni režim omogućuje mu prilagodbu bilo gdje pod uvjetom da goleme grabežljivice poput štuka i somova ne dominiraju zonom. Pastrvski grgeč razmnožava se tijekom proljeća kada temperatura vode dostigne 16 do 18° C.
Jednom kada su jaja oplođena, mužjak otjera ženku i odvažno čuva snesena jaja čija inkubacija traje 5 do 6 dana. Čuva zatim svoje mlade 2 do 3 tjedna, do njihova prvog zaveslaja perajama. Mladi će živjeti u jatu niz godina. Rast im je dosta brz, već na kraju prve godine dostignu dužinu od 12 do 15 cm. Samački će im biti završetak života. Lovi se umjetnim mamcem(vobler, manja žlica, meps…) ili mrtvom ribicom povlačenjem(špinanjem), živom ribicom na postavu… Meso je, po meni, jedno od ukusnijih u slatkovodnih riba. Priprema: očišćen, posoljen i nadjeven s malo slanine i bijelog luka, te kriškom limuna, ubačen u pećnicu biti će za prste polizat (ko ima). U prirodi je izuzetno dobar na rašljama.

ŠTUKA Esox lucius – Linné

Obitelj Esocidae

Opis

Vretenasto tijelo ovog velikog grabežljivca završava karakterističnom glavom, širokom i spljoštenom, u obliku pačjeg kljuna. Čeljust joj je opremljena s oko 700 zuba, nagnutih prema unutra. Oči, smještene na vrhu glave, omogućavaju joj široko vidno polje. Leđna peraja, položena na vrhu stražnjeg dijela tijela, služi joj za snažan zalet kad odluči napasti plijen!
Pore na glavi, smještene na obje donje čeljusti povezane s bočnom linijom, omogućuju štuki da osjeti i najmanju vibraciju s velike daljine.
Boje njezinog tijela pogodne su za savršenu kamuflažu: leđa, tamno zelene boje koja ide do crne, prošarana svjetlijim trakama, dok su bokovi zelenkasti, a trbuh bijel.

Stanište i ponašanje

Iako je možemo naći u skoro svim tipovima voda, od ušća do malih rijeka, štuka ipak najviše voli mirne vode, spore tekućice bogate vodenom vegetacijom i pune raznih prepreka, potopljenih stabala, nasutog kamenja, korijenja… gdje se ona može skrivati i proći nezapažena. Ona je samotnjak i oštro brani svoj teritorij protiv svih uljeza, čak i kad su njezine vrste.
Štuka se ne udaljava previše u potrazi za hranom. Ona je lovac u zasjedi, sposobna satima stajati nepomično, glave položene niže od ostatka tijela, jedva mičući trbušnom perajom. Kad je u vodoravnom položaju, nimalo agresivnog izgleda, to je znak da je probavljanje završeno. Ali kad joj je glava usmjerena prema gore, spremna je na skok i to je znak za opći bijeg ostalim ribama!

Način hranjenja

Odmah po rođenju, mlađ se hrani planktonom i ličinkama raznih kukaca. Brzo rastu, u samo šest tjedana dosegnu 6 do 8 cm. Nakon što dosegnu tu veličinu, zanima ih samo riba.
U pravilu, štuka napada samo bolesne, ranjene i spore ribe, ali kad se ukaže prilika, baca se i na žabe i glodavce!

Razmnožavanje

Ovisno o regiji, štuka se razmnožava od veljače na jugu, do svibnja na sjeveru. Ženke biraju plitka mjesta, bogata travom gdje, čim voda dosegne 10-11°C, polažu oko 20 000 jaja koja mužjaci odmah oplođuju.
Jaja sazru desetak dana kasnije. Tijekom sljedećih desetak dana, novorođenčad, još bez usta, stoje zakačena jednim otvorom (sisaljkom) za podlogu. Kad taj period završi, mlađ se uspravlja i započinje plivati i loviti.

Lov štuke

Ovog predatora možemo loviti “špinanjem” varalice ili postavom žive ribice, pri čemu je obavezna sajlica.

Pečena štuka

Očistite, operite ribu i posolite je iznutra i izvana. Na dno tepsije poslažite tanke ploške slanine na koje položite štuku. U utrobu ribe također stavite nekoliko ploški slanine. Štuku lagano pecite i češće polijevajte tekućinom iz tepsije u kojoj se peče. Kada je pečena izvadite je na pladanj. Kao prilog priredite rižu ili prženi krumpir, te zelenu salatu. Dobar tek!

Podust
Chondrostoma nasus – Linnaeus, 1758

Obitelj Cyprinidae

Hrvatska imena: Podust, blatnjak (Molve), cipelar, condra, kaluđerka, morunaš, nostnica, oštroglav (Žirovac), patoc (Jasenovac), patuc (Vukovar), pisar, podmost, podovčest, podus, podusta, podustać, podustić, podustrijač, podustva, podvozt, podvust, podvusta, podvuštek, rajtar (Sisak), rijač (Kostajnica), rijać, rijnica, rujač, rujnica, škobalj, tintač(Drava, Bednja, Plitvica), tintar (Osijek), tintaš (Zagreb, Ozalj, Dobra), ugljevka
Englesko ime: Nase, Common Nase
Njemačko ime: Nase

Usta su donja, u obliku ravne poprečne pukotine. Donja usna je pokrivena “hrskavicom”.
Ždrijelni zubi: jednoredni, jako stisnuti s bokova, pa su u obliku noža. Ima ih 6-6, ali i 7-6 ili 6-5. Donja vilica se spaja sa lubanjom ispod sredine oka. Bočna pruga prati liniju trbušnog ruba tijela. Ljuske su relativno male, cikloidnog tipa. Leđna peraja počinje nešto ispred vertikale početka trbušnih peraja i ima obično 9 mekanih perajnih šipćica. Trbušne peraje gotovo dosežu do analnog otvora. Boja leđa varira od sivo-plave do sivo-zelene. Bočne strane su srebrne, a trbušna strana je bijela ili bijelo-žućkasta. Unutrašnjost trbušne šupljine je crna. Kod mužjaka se u vrijeme mrijesta javljaju epitelijalne kvrge.Bentička vrsta. Živi u plovama . Dolazi u svijetlim plitkim vodama sa brzom strujom vode, često pored virova koji nastaju zbog naslaga kod mostova ili stijena. Dolazi u gornjim ravnim dijelovima rijeka. Iako preferira tekućice, može doći i u jezerima. Od početka proljeća do kraja jeseni manji ogranci su neprestano u pokretu krećući se po dnu u potrazi za hranom. U tom periodu skupljaju se blizu zapreka u vodi, kao što su stupovi mostova, nakupine granja, korijenje rubnog drveća i sl. Tijekom zime ogranci se skupljaju u dubokim rupama, zaštićenim od jake struje, gdje provode slabu tjelesnu aktivnost ispod grebena. Hrani se obraštajem algi na kamenju, koji struže svojim oštrim, niskim ustima nalik na prorez, no jede i male rečiće, crve, ličinke kukaca, jaja drugih riba i sl. Mužjaci postaju spolno zreli sa 2-3 godine starosti, a ženke sa 3-4 godine starosti. Mrijest se odvija od ožujka do srpnja. Migriraju uzvodno i ulaze u male pritoke zbog mriještenja u plitkoj vodi na šljunku. Jaja su ljepljiva, tamno obojena i smještena su na kamenje na dnu. Jedna ženka može položiti do 100 000jaja. Mladi se izlježu nakon 2-3 tjedna. Nakon šest godina, što je pristojna starost za Poduste, naraste do 50 cm, a težina mu može biti i do 1,5 kg. Riba je koja živi uglavnom u regiji mladice, a nalazi se u prijelaznim vodama. Podust je glavna hrana mladici, pa u njegovom brojnom stanju znatno ovisi i brojno stanje mladice. Ima indikacija da je smanjeno brojno stanje mladice vezano za masovan izlov podusta posljednjih godina. Podust je vrlo osjetljiv na zagađene vode, pa se vrlo brzo povlači u slučaju istih.

Kod nas podust živi u vodama Dunavskog sliva, međutim, njegovo se područje u Europi proteže od sjevernog dijela Francuske i Nizozemske kroz srednji dio Njemačke do srednjeg dijela bivšeg SSSR-a, te do obale Kaspijskog i Crnog mora. U sjevernoj Španjolskoj i južnoj Francuskoj živi i jugozapadni europski podust (Chondrostoma polylepis), a u području sjeverne Italije podust (Chondrostoma soeta) koji može narasti do 45 cm u dužinu.

Pecanje podusta je aktivno i štap se uvijek drži u ruci, jer kontra mora biti brža i automatska, s obzirom da je je podust vrlo oprezna i plašljiva riba koja će izbaciti mamac iz usta čim joj se nešto učini sumnjivim. Zato najlon mora biti tanak, a udica mala. Umjesto čepa koristi se vrlo osjetljivo pero ili poseban plastični tanki plovak koji se dobro vidi i na kojem se može primijetiti i najmanji dodir ribe. Sa lovom se počinje odmah nakon primamljivanja, jer Podust brzo dolazi na hranjeno mjesto.

Više informacija na: solarserdar.blogspot.com.

HRVATSKI CENTAR OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE (HCOIE)

Tagged , , , , , , ,

11 thoughts on “Slatkovodne Ribe HCOIE

  1. Šaran
    (Cyprinus carpio)

    Po šaranu je cijeli jedan dio ribljeg roda dobio svoje ime. Latinski naziv šarana je Cyprinus carpio, a ribe šaranskog roda zovu se ciprinidi. Čak i određenu vrstu voda, nizinskih, koje sasvim polagano teku, nazivamo ciprinidnim vodama. U toj ribljoj porodici ima na stotine vrsta raznih riba koje žive u južnoj Europi i slatkim vodama Azije, Amerike i Afrike. Njihova je zajednička značajka da u gubici nemaju zube, nego imaju duboko u ždrijelu sa svake strane po jednu kost (“ždrijelnicu”) i na njoj po nekoliko zuba koji žvaču i potiskuju hranu na ždrijelnu ploču, te je tako drobe i usitnjuju.

    U nas postoje riječni (divlji) i pitomi ili ribnjački šaran. Razlikuje se po građi tijela jer je ribnjački zbijenija tijela i višeg hrpta negoli riječni šaran. U ribnjacima ima i potpuno ljuskavih šarana i veleljuskavih koji imaju po bokovima velike krupnije ljuske, te maloljuskavih koji imaju povezan niz ljusaka po hrptu od glave do repa i skupinu nepravilno razmještenih ljusaka u području repa, te golih šarana koji su potpuno bez ljuske.

    Živi u stajaćim i polako tekućim vodama. Rasprostranjen je i u Europi i u Aziji. U nas ga ima u svim slivovima.

    Šaran se mrijesti uglavnom u svibnju i u lipnju, a ako je godina hladna, mrijest se produžuje i kasnije. Šaran je već u trećoj godini života sposoban za rasplod. On ima mnogo ikre, ali ima i mnogo neprijatelja koji tu ikru napadaju. Mužjaci i ženke traže zgodna mrijestilišta – plitka mjesta obrasla gustim vodenim biljem. Ženka odlaže jaja na šaš i trave, a mužjaci je prate i oplođuju jajašcima. Kroz 2-3 dana izvale se ličinke koje brzo rastu, pa su to u jesen već ribice dugačke 10 do 11 cm. Druge godine mogu biti teški od 1 – 1,5 kg, a treće i do 4 kg, da bi u četvrtoj godini mogli imati već od 4 – 7 kg. Čini se da je šaran dobroćudna riba, ali je vrlo oprezan i vješt u opasnosti. Ako ga hvatate mrežom, pokušat će se podvući ispod mreže ili je preskočiti. Šarani pamte mjesta gdje im se daje hrana, žilavi su i otporni, pa i bez vode ne ugibaju tako lako. Lovi se na različite načine i mamce. Od glista, crva, kruha i žganaca do kukuruza, te modernijih i sofisticiranijih metoda kao što su lov “boilom”.

    Najbolje je vrijeme za lov ujutro i predveče, kad su jata u pokretu i traže hranu. Najbolji su mjeseci za lov od srpnja do listopada.

    Šaran najviše voli tiha i duboka mjesta u jezerima i rijekama. Za vrijeme velikih vrućina povlači se u hlad ili pod lopoče i vodeno bilje uza samu površinu vode. U nas mogu narasti veliki komadi i nerijetko preko 20 kilograma težine.

    Šaran je riba koja će dolaziti svaki dan na određeno mjesto ako ondje nalazi hranu. Stoga ribiči koji love šarana nekoliko dana prije polaska u ribolov hrane na mjestu gdje misle loviti.

    Meso mu je ukusno, ali može biti i premasno s mirisom mulja. Tada ga treba držati neko vrijeme u čistoj vodi pa će miris nestati.

  2. Amur
    (Ctenopharyngodon idella)

    Pripada redu Cyprinoformes, podredu Leuciscinae. Ime je dobio po azijskoj rijeci Amur koja je dobrim dijelom granična voda između bivšeg SSSR-a i Kine. Amur živi u gornjem i srednjem toku te velike rijeke. U Kini živi u Žutoj i Crvenoj rijeci. Te su vode u svojim gornjim tokovima brze i naglo teku da bi se niže, nizvodno, razlile i poplavile velika područja. Amurova ženka pušta ikru u brzim tokovima, a voda je nosi površinom nizvodno do razlivenih područja gdje je temperatura vode viša od 20°C što je nužno za izvaljivanje ikre i daljnji razvoj amurova mlađa. Ona pušta 30 000 do 800 000 komada ikre koja se, oplođena, spušta površinom rijeke.

    Amur je lijepa i pravilno građena riba. Ima dosta široko čelo i lijepe velike ljuske. Leđa su mu zelenkasta, bokovi tamniji, a trbuh svjetliji. Leđna i repna peraja su tamnije, a ostale svjetlije. Može narasti preko metra dužine i tridesetak kilograma težine. Kod nas je spolno zreo u četvrtoj godini pri težini od preko 3 kilograma. Manji mlađ se hrani planktonom, lavrama i račićima. Kad poraste, prelazi na biljnu hranu. Brzo raste. Šeste godine može doseći težinu do 5 kilograma.

    Amur je prenesen u europski dio bivšeg SSSR-a i dalje u Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku. Prije četrdesetak godina mlađ amura je prenesena iz Mađarske u neka ribnjačarstva bivše Jugoslavije gdje je počeo njegov uzgoj uz šarana.

    Hrani se vodenim biljem: trskom, mrijesnjakom, vodenom lećom, žabokrečinom, vodenom kugom, rogozom, a jede travu i djetelinu, ako mu se dade. Pravi je biljožder koji brzo raste.

    Amur pojede dnevno mnogo vodenog bilja, gotovo toliko koliko je težak. Često ga upotrebljavaju u ribnjacima i za “čišćenje” obraslih vodenih površina.

    Meso mu je izvrsno. Ipak, postoji problem mriješćenja u našim klimatskim uvjetima. Umjetnim mriješćenjem postižu se rezultati.

    Vrijeme njegova prirodnog mrijesta pada u doba kada naše rijeke nemaju potrebnu toplinu za njegov mrijest, te se kod nas mrijesti samo umjetnim načinom u mrijestilištima.

    Amur je otporan na neke šaranske bolesti, premda je iz istog roda. Prema svom vanjskom izgledu najsličniji je našem klenu, premda se odmah može uočiti razlika jer ima znatno manju glavu. U bivšem SSSR-u amur je postao već odavno i riba sportskih ribolovaca pa su ga tamo nasadili i u neke otvorene vode.

    A i kod nas je već uobičajeno da je amur postao stanovnik zatvorenih voda. Obično su to društveni ribnjaci, bogati vodenim biljem.

    Sportski ribolovci love ga na komadiće trske, a love ga kao i šarana na kukuruz, žgance, te modernijim i sofisticiranijim metodama kao što su lov “boilom”. On je borbena riba i, kad osjeti da je uhvaćen, bori se žestoko.

    I kao što smo iz dosad iznesenog vidjeli amur je odlična privredna i sportska riba koja je sve više zastupljena u našim vodama.

  3. Som
    (Silurus glanis)

    To je jedini europski zastupnik ove brojne porodice. Som ima veliku glavu s velikim ustima i sitnim zubićima. Glava mu je široka i spljoštena, a oči sitne i malene. Na gornjoj usni ima dva velika brka, a na donjoj četiri mala. Tijelo mu je golo i ljigavo, a od glave prema repu sve tanje i plosnatije. Donja mu je perajica vrlo uska i produljuje se do kraja repa. Hrptena mu je perajica kratka. Gornja mu je strana sivomaslinasta i tamna, a donja prljavobjelkasta. Često ima po sebi i nepravilne pjege. Uz jesetru i morunu spada među najveće riječne ribe i može narasti preko 300 kilograma težine.

    Živi u velikim rijekama srednje, sjeverne i istočne Europe. U nas ga ima u Dunavskom slivu. Som živi sam i ne kreće se u grupama. Drži se mirnih dubokih mjesta u rupama u sredini riječnog toka ili pod obalom ispod panjeva i klada. Mrijesti se od svibnja do srpnja u plićim vodama. Ženka odlaže ljepljivu ikru na vodeno bilje. U to se vrijeme nađu mužjak i ženka pa zajedno plivaju. Ako je pogodan vodostaj, mladi som brzo raste. Som je noćni grabežljivac, iako se kreće i danju kad se voda zamuti i digne. Poznato je da će som krenuti u potragu za hranom ljeti za vrijeme žestokih oluja, pljuskova i grmljavina. Kada pođe za hranom, kreće se i po najjačim vodenim strujama, a poći će i na plića mjesta.

    Som je proždrljiv svežder koji napada sve živo. Lovi se na čvrst i jak pribor, debeli najlon i veliku udicu. Noću se kao mamac postavi hrpa glista, pijavica i žive ribe. Ako se lovi na potezanje (“špinanje”), koristi se debeli najlon i malene teške svijetle varalice koje se povlače uza samo dno, gdje voda struji iz plićaka u dubinu.

    Lovi se i na takozvano “bućkalo”. Ribolovac pusti da mu voda nosi čamac sredinom rijeke, a on drži u ruci čvrsto uže s mrmkom ili ribicom te istovremeno drvenim bućkalom (slično gornjoj polovici boce) bućka po vodi, stvarajući zvukove koji se čuju na stotine metara. Som dolazi u smjeru zvuka, vidi mamac i grabi ga, a o vještini ribolovca i veličini soma ovisi hoće li biti izvađen iz vode. Lovi se i na žabe, školjke, pileća crijeva i slično. Ako som uhvati mamac, on ga obično guta zajedno s udicom. U vodi je vrlo snažan i borben, pa je potrebno uložiti dosta truda i vremena da ga se izvuče. Treba polako i strpljivo manevrirati dok se som ne umori, a tek onda ga treba izvlačiti jer svako forsiranje može dovesti do gubitka ulova. Svakako se pri izvlačenju soma preporučuje upotreba gafa. Som ne voli hladnoću, pa zimu provede zakopan u mulju. Kada se dignu mutne proljetne vode, diže se i som sa svog zimovanja. Som najbolje grize u toku ljeta pa do početka zime.

    Meso mu je izvrsno i s malo kostiju.

  4. Štuka
    (Esox lucius)

    Tijelo joj je prilagođeno i građeno tako da može brzo plivati i dostići svoj plijen. Duga je i vitka, glava joj je spljoštena, gubica šiljata s oštrim zubima okrenutim prema unutra, pa kad zgrabi ribicu, više je ne ispušta. Zelenkaste je boje, a sa strane ima žućkastobjelkaste pjege, ljuske su joj sitne. Trbuh joj je bijel, a hrbat tamnozelen; oči izbuljene, a leđna peraja položena daleko otraga. Kad brzo pliva, prsne su joj i trbušne peraje priljubljene sasvim uz tijelo. Naraste do 15 kg težine. Drži se gornjih slojeva vode, gdje vreba sitnu ribu. Štuka živi gotovo u cijeloj Europi, osim u Španjolskoj i južnoj Italiji. Štuka je u prvom redu riba Sjeverne Amerike, a u Europi Skandinavije, Rusije i Sibira. Raširena je i u Aziji.

    Štuka je vrlo poznata riba, koja živi uglavnom u području voda što polagano teku. Najviše ih ima u barama, jamama i mirnim rukavcima naših rijeka.

    U Skandinaviji i Sibiru štuka može narasti preko 2 metra, a do 30 kg težine.

    Štuka se mrijesti od veljače do travnja, na plitkim obalama obraslim vodenim biljem, a ženki se pridružuju jedan ili dva mužjaka. Ženka od 2-3 kg snese oko 100 000 jaja veličine oko 3 mm. Ovisno o temperaturi vode izvale se jaja za 2-3 tjedna, ali obično veći dio mlađa propada od samih štuka koje ga požderu. Štuka je prikladna riba za umjetni uzgoj u ribnjacima. Ona osjeća kretanje sitne ribe više bočnom crtom negoli vidom. Primijećeno je da reagira na crvenu boju, pa će varalicu sa malo crvene vunice na repu štuka napasti prije nego ono bez crvenog ukrasa. Štuka živi uz trave, lopoče, panjeve i klade, gdje vreba na sitnu ribu. Štuka je posljednjih godina i kod nas zaštićena za vrijeme mrijesta, jer zbog svoje proždrljivosti često nalijeće na varalicu pa postoji opasnost da se i ona u nekim vodama decimira ako se ne vodi briga i o održavanju njene vrste.

    Nije rijedak slučaj da je štuka uhvaćena na varalicu i da joj još iz gubice viri repić malo prije uhvaćene i prožderane ribice. Za nas sportske ribolovce štuka je vrlo zanimljiv proždrljivac koji nam može pružiti mnogo sportskih užitaka. Ona brzo raste i može pod povoljnim uvjetima u prvoj godini dostići do 30 dkg a u drugoj gotovo do 3 kilograma težine, a u idućim godinama može još i brže rasti. Ona napada sve živo u vodi osim balavca i, kažu, linjaka. Štuka obično odlazi u lov na sitnu ribu zimi i u proljeće potkraj dana, a ljeti znatno kasnije. Kasnije poslije podne i predveče ona će tražiti hranu u toku cijele godine. Izlazi na mjesta i plićake gdje se zadržavaju kederi i sitnija riba, a osobito na napajališta, na plitke obale ili jaču struju gdje sitna riba teže pliva. Zgrabit će i žabu ili miša ako na njih naiđe. Lovimo je na potezanje (“špinanje”), raubom ili na grund živim mamcem. Rijetko se može dogoditi da naleti i na glistu, osobito ako je jako mutna voda. Od varalica najbolja je nešto veća varalica (10-12 cm zajedno s trokukom na repu). U bistrim vodama bolja je žuta, a u mutnijim srebrnastobijela varalica. Dobar je i leptir (meps) malo veći, broj 5 ili 6. Najlon treba biti jači. U barama i vodama stajaćicama dobro je loviti imitacijom varalice miša s repićem. U dubljim vodama dobro je loviti pletenicom (copfom), na koju će štuka također rado naletjeti. Kao predvez za ribolov na štuku dobro je uzeti tanku čeličnu žicu ili već gotove predveze od žice za raub jer najlon štuka često progrize. Dobri rezultati postići će se i špinanjem na uginulog kedera kojeg smo pričvrstili uz tzv. “sistem”. Pri ribolovu varalicom ili mrtvim mamcem na “sistem” potrebno je vući varalicu tako da joj se štuka previše ne približi.

    Više puta se dogodi da štuka slijedi mamac, ali ga ne napada, tada treba ubrzati kretanje varalice, a nikako usporavati. Ako usporavamo kretanje varalice štuka sigurno neće zagristi jer se tako mamac u prirodi ne ponaša. Pri ubrzavanju vjerojatnost napada je 50:50.

    Pri ribolovu “raubom” potrebno je poznavati vodu gdje lovimo. Ribicu bi trebalo postaviti pedalj-dva od dna uz najdublje mjesto gdje bi se mogla kretati krupna štuke koja se povlači uz dno jer je tromija. Kad štuka grabi ribicu na “raubu”, obično je hvata poprijeko, a zatim u gubici okreće i guta.

    To ne mora biti uvijek tako, ali u većini je slučajeva tako. Kada štuka zgrabi mamac, čep će potonuti. Ribiči griješe, ako izvlače “raub” kada čep potone. Čim štuka osjeti otpor, nastoji izbaciti mamac iz gubice i pobjeći, a mi ostajemo bez ulova. Poslije prvog potonuća čepa ili prvog gibanja čepa potrebno je pričekati. Čep će zatreperiti na vodi, nakon toga, ako štuka okreće kedera i započne ga gutati, krenut će prema dubini – tada treba zategnuti ribu. Slučajevi su različiti – više puta se može zategnuti odmah nakon što čep potone, ako su veće trokuke koje bi mogle zakačiti odmah štuku za gubicu. Uhvaćenu je štuku potrebno oprezno osloboditi od udice, jer nam se može desiti da ozlijedimo ruku na njenim oštrim zubima. Najbolje je upotrijebiti izvlakač ili kliješta za vađenje udice.

    Štuka koja živi u čistim i bistrim vodama odlična je za jelo i meso joj nema zadah po mulju.

  5. Smuđ
    (Stizostedion lucioperca)

    Tijelo mu je valjkastog oblika, vitko i izduženo. Hrptena je peraja dvodjelna, ljuske male i čvrste. Hrbat je tamniji, a bokovi zelenkasti sa 8 do 12 tamnih pruga, trbuh bjelkast. Hrptena i repna peraja imaju tamne pjege, a ostale su sivkaste i bez pjega. Zubi su mu oštri, ali manji nego u štuke, usta su mu isto tako manja, a ždrijelo usko. Zato napada manje i sitnije ribe negoli štuka. Naraste do 15 kilograma težine. Živi u rijekama Amerike i jezerima cijele srednje i istočne Europe, te u Aziji. Ima ga i u finskim jezerime do 64° sjeverne širine te u azijskim rijekama sliva Crnog, Kaspijskog, Azovskog i Aralskog mora. U nas živi u Dunavskom slivu i u jezerima Panonske nizine.

    Smuđ voli duboku, čistu i tekuću vodu te šljunkovito dno. Živi i u mutnoj vodi (Dunav). Ne voli mekano muljevito dno, ali isto tako niti prebrze ili prehladne vode. Odgovara mu temperatura vode između 10 i 18°C.

    Mrijesti se od travnja do lipnja, a ženka pušta ljepljivu ikru na vodeno bilje. Ikra mu je sitnija od ikre grgeča. Oplođenu ikru jedno vrijeme čuva mužjak. Mlađ se u početku hrani životinjskim planktonom, ali već nakon godine dana napada i ždere sitnu ribu. Najbolje se lovi od kolovoza do studenog ujutro i podveče. Smuđ je plašljiv i kreće se noću. Lovi se pri dnu na malu ribicu i tanji pribor. Pri potezanju varalicom treba vući pri dnu i izabrati manje teške, ali uže varalice. Dovoljna je jedna trokuka. Pri lovu na smuđa ne treba metalni predvez. Smuđ je osjetljiv i nije ga teško izvaditi kad se uhvati. Pri lovu na smuđeve najuspješnije se pokazalo stavljanje razrezanih ribica na udicu. Vjerojatno je to uspješnije zbog toga jer miris krvi privlači smuđa, a smuđ ima odlično razvijeno osjetilo njuha. Potrebno je uzeti nešto teže olovo, već prema jakosti vodene struje, da nam mamac bude pri dnu, zatim dulji predvez vezan virblom i na kraju udicom, na koju ćemo staviti pola kedera tako da nam rep bude odozgo, a udica utaknuta u kedera na kraju polovice, ali tako da se vršak udice ne vidi. Najobičniji način lovljenja smuđa je s pomoću laganog plovka i žive ribice, ali tako možemo loviti u vodama gdje nije prejaka struja. Plovak mora biti lagan da ga smuđ može lako podvući pod vodu, jer ako osjeti jači otpor, odmah će pustiti mamac.

    Smuđ ima izvrsno meso i malo kostiju, te je tražena i skupa riba.

  6. Linjak
    (Tinca tinca)

    Tijelo mu je dosta nisko a rep kratak i čvrst bez velikog ureza. Usta su mu mala i na uglovima ima par brčića. Ljuska mu je sitna, a koža debela i sluzava. Bočna mu je linija puna a u prednjem dijelu se blago uzdiže prema glavi. Leđa su mu tamnozelena ili sasvim tamna, a bokovi i trbuh zelenkastotamni ili zlatnožuti, što ovisi o boji i bistrini vode u kojoj živi. Živi u stajaćim i tekućim vodama Europe, bogatim biljem, muljem i glinom.

    Naraste obično do 2 kg težine. Mrijesti se od svibnja do lipnja, a ikru odlaže na vodeno bilje. Zimu provede zakopan u mulju i spada među riblje vrste koje mogu živjeti s malim postotkom kisika u vodi.

    Hrani se poput šarana sitnim životinjicama i mekušcima sa dna. Intenzivno se hrani samo ljeti, a zimi troši ono što je prije uhvatio.

    Dosta je mirna riba. Lovi se na plovak priborom za udičarenje kao i šaran, obično u proljeće, a prihvatiti će glistu polagano i oprezno.

    Što je voda bistrija, linjak se više povlači k sredini riječnog korita, inače se skriva u travama i vodenom bilju. Uhvaćen je borben pa ga treba hvatati čvrstim priborom.

    Meso mu je masno i ukusno, posebno ako živi u tekućim vodama jer tada nema zadah po mulju.

  7. Tolstolobik bijeli
    (Hypophtalmichthys molitrix)

    Zovu ga i bijelim glavašem. Tijelo mu je visoko, a glava široka. Oči su mu smještene nisko. Po srednjoj liniji trbuha postoji greben koji se pruža od grla do analnog otvora. Prsne peraje dopiru do trbušnih. Leđa su sivkastozelenkasta, a bokovi srebrnasti. Može narasti do metar u dužinu i preko 20 kg težine. Spolno je zreo u južnijim krajevima nakon tri godine. Mrijesti se ljeti od lipnja do kolovoza, pri temperaturi vode od 26 do 30°C. U nas se mrijesti samo umjetnim putem u mrijestilištima što vrijedi i za sivog tolstolobika. Domovina mu je, kao i amuru, Azija i Kina.

    Ženka odlaže preko 500 000 jajašaca koja su, kao i u amura, polupelagička i lebde u vodi. Mlađ se hrani zooplanktonima, a kad malo poraste, prelazi na ishranu planktonskim algama. Velike su mogućnosti njihova uzgoja te se sve više uzgaja i u našim ribnjacima. Bronhio-spine su međusobno srasle i grade neku vrst mreže. U ribnjacima i stajaćicama zagrist će na zrnatu hranu, na glistu ili na ličinku.

  8. Sivi tolstolobik
    (Aristichthys nobilis)

    Razlikuje se od bijelog tolstolobika, jer na trbuhu nema grebena, glava mu je veća, a boja tijela tamnija. Na bokovima ima tamne nepravilne mrlje. On raste brže od bijelog tolstolobika, a hrani se i zooplanktonom i planktonskim algama. Meso mu je, kao i kod bijelog, odlično. Domovina mu je Kina, a u Mađarskoj je uveden u ribnjičarstva već 1963. pa je tako došao i u naša ribnjačarstva.

    U Mađarskoj spolno sazrijeva za šest do sedam godina, međutim, potreban je umjetni mrijest jer se također, kao i bijeli tolstolobik, mrijesti prirodno pri visokim temperaturama vode. Naići će pri ribolovu na glistu, ali je za njegov ribolov potreban vrlo čvrst pribor. Naši ribolovci nasađuju njegov mlađ u društvenim ribnjacima. U nas naraste također do dvadesetak kilograma, a u svojoj domovini do četrdeset.

  9. Pastrvski grgeč
    (Micropterus salmoides)

    Pastrvski grgeč je sivozelenkaste boje s tamnim leđima i svijetlijim trbušnim dijelom. Uzduž bokova i po leđima ima nepravilne crnkaste mrlje. Ima veliku glavu. Mrijesti se u svibnju i lipnju kod temperature vode od 16°C na plićim mjestima. Odrasla ženka ima, ovisno o veličini, od 2000 do nešto preko 20 000 ikre. Ikru i izvaljen mlađ čuvaju roditelji. Voli stajaće ili lagano tekuće toplije vode. Njegova domovina su slatke vode Sjeverne i Srednje Amerike.

    U Hrvatsku je prenesen prije otprilike sto godina u neka ribnjičarstva. Iz ribnjaka je bježao u otvorene vode, a kada se prije šezdesetak godina prestalo s njegovim uzgojem u ribnjacima, nestao je i iz otvorenih voda. Ponovo je pred tridesetak godina kao mlađ uvezen iz Francuske i stavljen u neka naša ribnjačarstva. Ima ga i u rukavcima Drave, ako dolazi iz Mađarske gdje ga uzgajaju. Lovi se ljeti, najbolje “grize” ujutro i uveče pri temperaturi vode od 18 do 23°C. Lovi se na manje leptire (mepseve) i ostale modernije varalice i vrlo je borben. U Americi naraste do desetak kilograma, a kod nas do dva kilograma.

  10. Babuška, Srebrni Karaš
    (Carassius Auratius Gibelio)

    Babuška je postala jedna od najrasprostranjenijih riba naših voda. U našim krajevima pojavila se krajem 70-tih godina prošlog stoljeća.

    Njena pradomovina je Kina, odakle se proširila vodama šireg područja istočne Azije i Sibira. U Europski dio SSSR-a prenesena je 1948 g., zatim se vrlo brzo proširila prema zapadu, prešavši put od skoro nepoznate ribe do invazivne vrste velikih populacija.

    Njena populacija otada stalno raste i to na štetu Karaša (karas) sa kojim se može pariti, a ugrožen je i šaran. Zbog velike populacije Babuške u rijeci Kupi, lovostaja na babušku nema.

    Prosječna lovna težina babuške je od 300 – 500 g, no mogu se uloviti primjerci od 2-3 kg težine.

    Babuška je riba dna, tu se hrani djelovima biljaka i životinjicama. Svoju rasprostranjenost zahvaljuje posebnim osobinama koje posjeduje i to otpornost na nepovoljne uvjete (smanjena količina kisika u vodi, te velike promjene temperature).

    U stanju je preživjeti u vodama koje se potpuno zalede, te kao i karas u sušnih mjeseci ukopa se u zemlju i tako ukopana preživi potpuno isušivanje bare ili jezera.

    Stanište i ponašanje
    Babuški odgovara najviše voda stajaćeg tipa sa puno vodene vegetacije. Vodeno bilje predstavlja prirodni zaklon od raznih neprijatelja, a isti ambijent je bogat prirodnom hranom. Na vodama sa manje biljne vegetacije babuška se zadržava podalje od obale na dubini i pri samom dnu. Osim u slatkim vodama babuška se može naći i u boćatim vodama (kod nas rijeke Jadranskog sliva).

    Način hranjenja
    Babuška je svejed. Hrani se uglavnom vodenim beskralješnjacima koje nalazi po dnu, ali i vodenim biljem. Tokom zime prestaje sa hranjenjem i pada u stanje hibernacije. Osim hrane koju nalazi u svom okruženju prihvatit će sve ubačeno u vodu: kruh, kukuruz, pšenicu, gliste, crve…

    Babuška se hrani na dnu pa se tu i lovi. Prvo treba pronaći mjesto gdje se nalazi jato babušaka i to po mjehurićima koji se pojavljuju na površini vode. Ujutro i predvečer prilaze bliže obali i hrane se priobalnim biljem, tijekom dana treba ih tražiti podalje od obale na većoj dubini.

  11. Patuljasti somić
    (Ictalurus nebulosus)

    Iz Amerike je prenesen u Europu i u naše vode prije više od 70 godina. Zovu ga još: abisinac, američki patuljasti somić, cvergl, terpan, bulec, terpeš, šuća, manjov…

    Ima ga u svim nizinskim vodama pa je prenesen i u mnoge ritove, bare i mrtvaje. Nastani li se kojim slučajem u ribnjake, prava je napast za mlađ i ikru drugih riba, pogotovu linjaka. Izuzetno je otporan. Za vrijeme sušnih dana dovoljno mu je malo mulja da preživi i sačeka kiše i nadolazak vode. Danima može gladovati. Mraz i hladnoću dobro podnosi.

    Po obliku tijela podsjeća na soma, ali je sasvim druga vrsta što se očituje po mnogo čemu. U našim vodama vrlo rijetko dostiže težinu do 600 grama, na glavi ima četiri para brkova, a na leđima masne peraje karakteristično isključivo za salmonidne ribe, međutim, patuljasti somić se ne smatra salmonidom. Koža mu je glatka bez ljusaka, mramorirana sivo ili mrko što zavisi od sredine u kojoj živi, trbuh mu je prljavobijel. Na perajima iza glave i na leđima ima po jednu oštru bodlju kojih se treba čuvati. Pri ubodu zadaje intenzivan bol i krvarenje.

    Živi u jatima. Mrijesti se u svibnju i lipnju. Ženka u posebno pripremljenim gnijezdima baci i do 13.000 komada ikre. Mada je patuljasti somić grabežljiva riba svoj mlađ brižljivo čuva.

    Somić je riba dna i hranu traži pretežno noću, ali se uspješno lovi i tijekom dana. Hranu uzima čak i kada je sit. Mamac uzima oštro i halapljivo, duboko gutajući udicu. Pri izvlačenju pruža jak otpor. Pošto ne naraste velik lako se izvlači na obalu ili čamac. Primjerci od 300-400 grama smatraju se dobrim lovom. Meso mu je vrlo ukusno bilo da je pečeno ili prženo. Za spravljanje fiša je bez premca, jer je kalorična vrijednost njegovog mesa velika.

    Ulovljen, patuljasti somić u rukama proizvodi zvukove, koji sliče na cvrčanje ili škrgut. Tada su peraje s oštrim bodljama nakostriješene i spremne za ubod. Zato ga pažljivo skidajte sa udice. Lovi se lakim priborom i malim udicama, bez plovka, dubinski sa klizajućim olovom.

    Mamci: crvena i kišna glista, puž golać, komadići ribe i sviježeg ili sušenog mesa, komadići repa od raka, sitne ribice, slanina i sitne pijavice.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: